Porez na dodanu vrijednost na inozemne usluge
Kategorija: Porez na dodanu vrijednost
Godina: 2003
Broj klase: 410-19/03-01/272
Urudžbeni broj: 513-07/03-2
Mjesto: Zagreb
Datum: 11.09.2003.
Postavili ste nam pitanja u svezi s plaćanjem usluga prema inozemstvu, u slučajevima kada se plaćanje nerezidentu obavlja na temelju neistinite tražbine -simuliranog ugovora ili lažne fakture za koje osporavate izvršenje plaćanja. Ako je na osporavane usluge plaćen PDV koje posljice to ima u daljnjem postupku i ima li porezni obveznik pravo zatražiti povrat PDV-a na osporavane usluge i kako će se u tom slučaju postaviti Porezna uprava?
Naše je mišljenje:
Prema odredbi članka 19. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 47/95 do 73/00) i članka 38. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 60/96 do 58/03) domaći poduzetnik je obveznik poreza na dodanu vrijednost za usluge koje mu obavi inozemni poduzetnik, u slučaju kada se radi o uslugama za koje je prema odredbi članka 5. Zakona, mjesto oporezivanja u tuzemstvu.
Prema odredbi članka 110. stavak 1. Pravilnika, poduzetnik koji koristi uslugu inozemnog poduzetnika i plati porez prema odredbi članka 19. stavak 2. Zakona, ima pravo taj porez odbiti kao pretporez, ako su zadovoljeni uvjeti iz članka 20. Zakona
tj. da se radi o poreznom obvezniku kojem nije zabranjen odbitak pretporeza i da se radi o uslugama obavljenim u poduzetničke svrhe. Pri tome moraju biti ispunjeni i slijedeći uvjeti propisani u članku 110. stavak 2. Pravilnika:
1. račun mora izdati poduzetnik koji ima sjedište u inozemstvu,
2. porez mora biti plaćen na propisani uplatni račun,
3. tuzemni poduzetnik mora na računu zabilježiti iznos obračunatog i plaćenog poreza.
Iz navedenih odredbi proizlazi da odbitak pretporeza nije moguć ako se radi o plaćenom porezu na fiktivnu uslugu koja nije obavljena bez obzira što je porez po tom računu eventualno plaćen. Plaćanje poreza na dodanu vrijednost se temelji na samoprijavljivanju porezne obveze, ali samo plaćanje poreza na dodanu vrijednost ne znači da je usluga i obavljena odnosno korištena i da porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza.
Naše je mišljenje:
Prema odredbi članka 19. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 47/95 do 73/00) i članka 38. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 60/96 do 58/03) domaći poduzetnik je obveznik poreza na dodanu vrijednost za usluge koje mu obavi inozemni poduzetnik, u slučaju kada se radi o uslugama za koje je prema odredbi članka 5. Zakona, mjesto oporezivanja u tuzemstvu.
Prema odredbi članka 110. stavak 1. Pravilnika, poduzetnik koji koristi uslugu inozemnog poduzetnika i plati porez prema odredbi članka 19. stavak 2. Zakona, ima pravo taj porez odbiti kao pretporez, ako su zadovoljeni uvjeti iz članka 20. Zakona
tj. da se radi o poreznom obvezniku kojem nije zabranjen odbitak pretporeza i da se radi o uslugama obavljenim u poduzetničke svrhe. Pri tome moraju biti ispunjeni i slijedeći uvjeti propisani u članku 110. stavak 2. Pravilnika:
1. račun mora izdati poduzetnik koji ima sjedište u inozemstvu,
2. porez mora biti plaćen na propisani uplatni račun,
3. tuzemni poduzetnik mora na računu zabilježiti iznos obračunatog i plaćenog poreza.
Iz navedenih odredbi proizlazi da odbitak pretporeza nije moguć ako se radi o plaćenom porezu na fiktivnu uslugu koja nije obavljena bez obzira što je porez po tom računu eventualno plaćen. Plaćanje poreza na dodanu vrijednost se temelji na samoprijavljivanju porezne obveze, ali samo plaćanje poreza na dodanu vrijednost ne znači da je usluga i obavljena odnosno korištena i da porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza.
Objavljeno: 11.09.2003.